"Kad sam bila dijete, visoke potpetice su mi bile samo san. Svaki put kad nosim mamine neudobne visoke potpetice, imam želju brzo odrasti, samo na taj način mogu nositi više i bolje visoke potpetice, uz šminku i lijepu haljinu, to je ono što smatram odrastanjem."
Netko je rekao da je to tragična povijest štikli, a drugi da je svako vjenčanje arena za visoke potpetice. Više volim ovu potonju metaforu.
Djevojka, koja je zamišljala da će moći nositi tu jednu crvenu visoku petu na svojoj ceremoniji punoljetstva, s čežnjom u srcu, okrenuti se, okrenuti se, okrenuti se. Sa 16 godina naučila je nositi visoke pete. S 18 godina upoznala je pravog dečka. S 20 godina, na njegovom vjenčanju, koje je bilo posljednje natjecanje u kojem je htjela sudjelovati? Ali rekla je sebi da djevojka koja nosi visoku petu mora naučiti smiješiti se i blagoslivljati.
Bila je na drugom katu, ali njezina visoka peta ostala je na prvom katu. Skinula je visoku petu i uživala u slobodi ovog trenutka. Sljedećeg jutra obula bi novu visoku petu i započela novu priču. Nije za njega, samo za sebe.
Oduvijek je voljela cipele, posebno visoke potpetice. Odjeća može biti široka, a ljudi će reći da je elegantna. Također, odjeća se može vezati, a ljudi će reći da je seksi. Ali cipele bi trebale biti baš kako treba, ne samo pristajati, već i zadovoljavajuće. To je vrsta tihe elegancije, a ujedno i duboki ženski narcizam. Baš kao što je staklena cipelica pripremljena za Pepeljugu. Sebična i tašta žena ne može je nositi čak ni s odsječenim prstima. Takva delikatnost je samo za čistoću i spokoj duše.
Vjeruje da u ovom dobu žene mogu biti narcisoidnije. Baš kao što je i ona tada skinula visoku petu i obula novu. Nada se da će bezbroj žena biti osnažene stajanjem na njihove nesputane i dobro pristajuće pete.
